SUDBINA DISOVE PORODICE

Strašne 1915. godine, pjesnik ostavlja porodicu u Čačku i s vojskom, preko Albanije, stiže na Krf. A odatle, gdje je opunomoćio jednog prijatelja da njegovoj porodici šalje novac, s grupom srpskih intelektualaca odlazi u Francusku, u normandijsko mjesto Pti-Dal, već načet tuberkulozom, bolešću mnogih srpskih pjesnika.
  Kasnija svjedočenja govore da je tamo, uglavnom, bio sam, ćutljiv i zamišljen, i da, ako je i govorio, govorio je o porodici, brinuo za njih, očajan, siromašan, bolestan. A kada je, u jesen 1916. dobio pismo od svoje supruge u kojem ga ona izvještava da nije primala novac koji je on slao, Dis je bio više nego obeznađen. Žena i djeca mu gladuju, a on ne može da im pomogne. Naime, prijetelj sa Krfa je njegov novac trošio po ostrvskim kafanama, i pjesnik, u teškoj depresiji, odlučuje da krene na Krf. Pred samo ukrcavanje na brod u Marseju piše ženi: "Putujem danas. Da se oprostimo...Ja bih sebe kaznio smrću što sam u ovim prilikama poverovao drugima."
  Pjesnik slutnji će jednom svom prijatelju, pred sam odlazak iz Francuske, napisati kako se "u snu borio sa velikim talasima vode".
Dva dana poslije potapanja "Italije", izvučeno je tijelo pjesnika i u džepovima su mu samo nađene sklopljene naočari i drahma i po.
  Njegova žena Hristina-Tinka ostala je sama sa kćerkom i sinom. A kad se rat završio, smatrala je da djeca srpskog pjesnikai kurira Ministarstva prosvjete treba da dobiju neku vrstu porodične penzije i dotičnoj službi je uputila molbu. Uputili su je na Umetničko odeljenje koje nije imalo sredstava za ovakve svrhe, pa je Hristininu molbu proslijedilo Ministarstvu inostranih poslova. I, dok je čekala odluku ministarstva, njena i Disova kći Gordana umrla je nesrećnim slučajem od opekotina, 1919. godine.
O njoj je, mnogo ranije, pjevao njen otac, pjesnik zagrobnih snoviđenja:

"Ja opet sanjam, došla mi kći
I dan veliki: sunce greje
Ali s njom mati. Srećni smo svi
Nju igra odne. Al' se slatko smeje.
Više moje glave klikće čudno jato
Beše tako srećna, umrla je zato"

Pjesnikov sin je nestao bez traga, negdje 1944, kao pripadnik jedinica Draže Mihajlovića. Pisac je predvidio i sinovljevu smrt:

"I sve je tako. Dolazi on,
Dolazi u snu moj sinčić mali.
Onako mio, al' nešto bon:
Odnekud ga nose uzburkani vali.
Kad mu videh lice, ja osetih suze:
Pružih njemu ruke, dubina ga uze."

***

знање